Umjetnost tijekom nacionalsocijalizma

Ovaj članak nije preveden djelomično ili uopće. (Rasprava) Pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika.

Umjetnost tijekom nacionalsocijalizma Deutsche Kunst
Skulptura Pobjednik kipara Arno Brekera iz 1939.

Umjetnost tijekom nacionalsocijalizma bila je službeno odobrena umjetnost Nacionalsocijalističke Njemačke od 1933. do 1945. Umjetnost nije slijedila poseban stil u umjetničkom pogledu, već ideologija u ruhu romantičnog realizma.

Nacionalsocijalisti su zabranili sve tada moderne stilove (brojne izme), kao degeneriranu umjetnost, nasuprot tome htjeli su da njihova umjetnost temelji na tradicionalnim klasičnim stilovima, i da promiće njihovu ideologiju krvi i tla, uz to da bude rasno čista - arijevska, bez ikakvih tuđih doprinosa ili upliva.

Glavne teme bile su pastoralni prizori običnih njemačkih seljaka u radu po poljima i uopće narod (volk), krajolici koji su trebali oživjeti ljubav prema domovini, idealizirani aktovi i kipovi besprijekorno građenih muškaraca i žena, sposobnih rađanju. Sve se ukratko vrtilo oko idealizacije njemačke nacije. Glazba se trebala vratiti njemačkim korijenima, bez ikakvog upliva jazza i ritma (koji se prezirao), kao i svih eksperimenata s antonalnom muzikom. Filmovi, drame i izdavaštvo su cenzurirani, smanjen je import stranih djela a nasuprot tome povećana domaća proizvodnja.

Nacionalsocijalistička umjetnost imala je puno sličnosti sa Socijalističkim realizmom koji je nešto ranije postao službena umjetnost Sovjetskog Saveza pa neki povjesničari umjetnosti oba stila radije zovu Herojski realizam.

Poznati umjetnici koje su nacisti cijenili i unajmljivali bili su kipari Josef Thorak i Arno Breker, slikari Werner Peiner, Adolf Wissel, Ivo Saliger i Conrad Hommel i ahitekt Paul Troost.